Zubici
 

Južno od centa opčine nalazi se selo Zubići.Ne zna se kako je dobilo ime,ali je očito rodovskog porijekla.Graniči sa Potočanima,Pečujem,Rastovcima i Bugojčićima.Ima jedan zaselak-Donjići..Relativno je bogato izvorskom vodom,a dva najznačajnija izvora su Badanj i Latifića voda.Prostire se ispod uzvišenja Zubički gaj,kojeg još zovu Lisičije jame. Nije nađeno u povjesnim izvorima,a nema ni ostatka materjalne kulture koji bi nam mogli detaljnije osvjetliti prošlost ovog naselja.Da su se u prošlosti u ovom selu bavili rudarstvom ukazuju nalazi troske na lokalitetu Potoci, te predanja da se u selu nekada topila ruda.U zaseoku Donjiči  u blizini Latifiča vode nalazi se lokalitet Zlatarina.

U Zubićima naziv ovog lokaliteta povezuje se sa vjerskim praznikom Blagovjesti na koji je na ovom mjestu sijalo zlato. Ovo predanje kojoj povezuju ovaj praznik sa zlatom često se čuje i u drugim djelovima Bosne. U selu nema tradicije da se ovdje kopalo,ili u obljižnjem potoku ispiralo zlato. Ni Hoffer koji je ovdje bio u posljednjoj deceniji prošlog vijeka nije zabilježio bilo kakvo predanje pa kaže:Jaruga i ptočić što dolazi iz Zubića zovu se Zlatarina. Ima li koja priča o zlatu, nijesu znali kazati.Na pdručju Novo Travničke opčine sačuvalo se veoma malo stari stambenih objekata. Jedan od njih nalazi se u ovom selu.To je stambena kuća Stipe Čorić napravljena početkom prošlog stoljeca,na temeljima objekta koji je tu ranije postojao. Objekt se sastoji od prostorije u kojoj  ognjište, dvije sobe i ostava (kiljer).Iz prostora gdje je ognjište ulazi se u –trap-(ostava ispod poda gdje se ostavlj povrće).Dans su kuće sa ovakvim rješenjem prava rijetkost.

Sa donje strane kuće nalazi se magaza.U sobana je drveni pod ,a u ognjištu i ostavi zemljani. Iako je ognjište uklonjeno prostor iza njega nije izmjenjen (obično ovaj prostor zatvaraju).Prozori su stari orginali U djelu gdjeje ognjište zidovi su od tesane daske a u djelu gdje su sobe je šper.Pokrivena je šindrom.Dimenzije su 8x6m.Selo je zbijenog tipa.Stanovnistvo je starinačko,ali ima i nešto doseljenika.Interesantan je jedan običaj obzirom da ovo selo naseljavaju dvije konfesije.U selu se nalazi križ visok 4.5 metara.Postavljen da bi selo zaštitio od nevremena na Ilindan 1926.godine jer je sv.Ilija zaštitnik sela. Ilindan je praznik ne samo za katolike več i za pravoslavne i Musimane i na ovaj dan niko neradi,već praznuje.Po popisu iz 1879.godine Zubići su pripadali Ramskoj i imali su 18 kuća u kojima je živjelo109 stanovnika svi katoličke vjere,što je očito netočan podatak.Po popisu iz 1910.godine Zubići imaju u 26 kuća 123 stanovnika,od kojih su 78 katolici,a 45 Muslimani.Selo ima i jedan zaselak zvani Manđuk.Po prvom pslijeratnom popisu Zubici su imli169 stanovnika,a po popisu iz 1971.godine su imali 307 stanovnika pa su po naseljenosti gotovo u sredini na 23 . mjestu Novo Travničke opcine.

Naselja opčine Novi Tavnik  Muhamed Kresevljaković

 
 

Kako su Zubici dobili ime to je tesko dokuciti,ali mozda bih se moglo povezati sa jednim naslovom iz novina (ostar hrvatski ZUB u Zubicima).

Dali Zubici imaju veze sa zubima to cemo mozda i provjeriti.Zbog povoljnog geografskog polozaja klima u Zubicima je umjereno kontinentalna sa umjerenim blagim zimama i toplim ljetima.Selo je asvaltnim putem povezano sa Novim Travnikom,Pecujom i Trenicom.Brdovito selo sa oko 50-tak kuca(prije ratni) koje su pravilno rasporedjene tako da svaka kuca ima vlastiti pristup glavnom putu.

Selo je dosta malo ali sa velikom povrsinom obradivi povrsina, u kojma ljudi :siju, zanju i ubiru svoju ljetinu.

 

Navest cemo neke od njiva: Badanj,Podulica ,Dolovi,Krcevine,Bile Stine itd.Treba napomenuti da je rat i u Zubicima ostavio posljedice tako da od navedeni obradivi povrsina danas se  obradjuje nanji dio.Selo je nekada imalo i dobre izvore pitke vode npr,Badanj koji je nekad citavo selo napajao pitkom vodom,zatim Vrilo,Vodica i Corica voda,koji su danas zahvaljujuci ljudskom nemaru skoro prisusila.Stanovnici Zubica pored drzavnog posla bavili su se  pljeprivredom i stocarstvom, drzali krave a u manjem broju i ovce.Zubici su nadaleko bili poznati  po Aslamama koji nazalost danas i mema,bilo je dosta jabuka krusaka a i sljiva nije nepoznata u ovom kraju od koje su ljudi pretezno pekli rakiju.

U danasmje vrijeme ljudi najradije posezu za sadnjom sljive,pa svakim danom nicu i novi vocnjaci .Treba reci da je selo mjesano stanovnistvom,Meraja,Corici,Milica kuce hrvatsko,Donjici muslimani.Na seoskoj meraji prije rata stajao je drveni ktiz(nezna se kada je postavljen)a danas to mjesto krasi mala Kapela posvecena Sv. Iliji  (zastitniku Bosne i Hercegovine).Poslije rata pa na ovamo svake godine 20 Srpnja na Ilinu sluzi se isveta misa u Zubicima.

Drago Slipac Zubići 

 

Sveti Ilija

Sveti Ilija sav je živio za Gospodina, nije mu bilo ništa teško kako bi obranio svoju vjeru i kako bi istjerao istinu. Bio je Tišibijac jer mu loza potječe iz Tišbe, a djelovao je i živio u vrijeme kraljeva Ahaza (874.-853. godine) i Ohozija.

Vodio je nepoštednu borbu s kraljem Ahazom i njegovom bezbožnom ženom Izabelom. Ilija je bio čovjek čiji primjer pokazuje kolika je izdržljivost u pustinji, siromaštvu i postu. Na zapadu ga posebno slave Karmelićani i pojavio se u njihovom misalu 1551. godine. Za Iliju se vežu mnoge priče koje ga prikazuju u svijetlu uzora molitve.

Mučio se on kao i mi, živio samo o kruhu koji mu je donosio gavran, ali njegova usta nisu prestajala vapiti Gospodinu u molitvi. - Mnogo može molitva pravednika, ako je žarka (Jak 5,16 b-18).

Snagom svoga proročkog poziva iznosio je Ilija pred sinove Izraelove bitne istine vjere i morala koje još i danas vrijede. Bio je oruđe u Božjim rukama. Po njemu Bog je podržao židovski narod u pravoj vjeri, kad državne vlasti napuštaju pravoga Boga da bi opravdale svoje političke planove. Što je u tom kontekstu učinio Ilija, dramatično je opisano u Knjizi Sirahovoj ovim riječima:

- (Ilija) je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj (tj. onda kad je dao pogubiti svećenike boga Baala). Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo. Kako si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika. Podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima" (Sir 48, 2-9).

Ilija je uvijek bio Gospodinov. Mnogi će danas otići na brdo Karmel i u žarkoj molitvi zavjetovati se za sebi zadani cilj. No, svi zajedno u čast tog nama dragog sveca mole i pjevaju.

Za njega možemo reći da je preteča budućim prorocima. U svojoj djelatnosti znao je biti tih i miran, ali kada je Gospodin i borba za njega u pitanju, postaje vatra i mač.

Pripremila: (prema web izvorima) Ljiljana T.Matanović

           Sveti Ilija Prorok - 20. srpnja

 

20. srpnja – Sv. Ilija Tešbijac, zaštitnik B i H i od groma - starozavjetni prorok

 

 

 

 

20. srpnja – Sv. Ilija Tešbijac, zaštitnik B i H i od groma - starozavjetni prorok
 Ilija je kralju Ahabu prenio poruku da će se zatvoriti nebo i da neće kiša padati dok ponovno Ilija ne zamoli Boga, jer se Ahab odrekao Jahvea i sa svojom Izabelom, ženom pogankom, se priklonio poganskom bogu Baalu. Ilija ide u potok Kerit nasuprot Jordanu i tu će mu gavran donositi kruh, a iz potoka će piti vodu.
Ilija je bio i prorok i čudotvorac. Udovici u Sarfati sidonskoj je uskrisio sina jedinca.
Ahab je tražio Iliju i pošao mu u susret, ali ne da prizna svoj grijeh nego da napadne Iliju kako upropaštava Izraela sušom.
Na brdu Karmenu su prinosili žrtvu Ilija i 450 Baalovih svećenika.
Najprije su trebali oni upaliti vatru s neba i pokazati da je njihov bog pravi, a onda je trebao Ilija. Oni su vazdan vikali i zaklinjali, a uz to i Ilija im se rugao da viču jače, jer im je, možda, bog zaspao pa ne čuje. Kada su lipsali, Ilija je naredio da žrtve i žrtvenik obliju vodom, da im izgleda još nemogućnije. Potom je zazvao Gospoda i žeravnjak je sišao s neba i zapalio žrtvu. Tada je Ilija stupio na scenu i pobio svih 450 Balovih proroka i to još zapovijedajući: „Deder da nijedan ne pobjegne“(I Kralj 17,40.). Sve ih ubacio u potok Kišon.
Poslije toga se osjetio samim i napuštenim i pobjegao je od kraljice Izabele, koja mu je zaprijetila da će njemu biti sutra ono što je on uradio njenim svećenicima danas.
Gospod ga čudesno ohrabruje i daje mu hranu na putu prema Božjoj gori Horebu. Bacio je plašt na Elizeja i u plamenim kočijama je uzdignut na nebo.
Knjige Kraljeva ovo sve lijepo o njemu opisuju. Nadimak mu je gromovnik što je bio oštar i vjeran u čuvanju čistoće vjere. Isus će upravo s njim i sa Mojsijem razgovarati na Brdu Preobraženja. Njegovo štovanje je posebno izraženo u nas Hrvata, a još malo naglašenije u Bosni i Hercegovini gdje imamo desetke njegovih župnih crkava, a da ne spominjemo kapelice, groblja i druga pobožna zavjetna mjesta i kote još iz vremena Turaka.
Usput budi rečeno da ga slave i da ga se boje i da ga psuju jednako kao i mi; i Muslimani i Pravoslavci. Sve su od nas preuzeli; i ono bolje i ono gore.
Razmišljanje

Samo ime Ilija na hebrejskom znači – moj Bog je Jahve. Ilija je zacijelo jedna od najjačih figura u Starome Zavjetu. Njegov zanos za Gospodina je neusporediv, kao i žestina gnjeva koji je iskazivao na protivnike Jahveove. Djelovao je za vrijeme kralja Ahaza i kraljice Izabele (874-853) Izabela dolazi od hebrejskoga – moj bog je Baal. Već na samome početku opominje nepravednike i prijeti Božjom kaznom, ne samo takvima koji tuđe otimlju već i njihovom potomstvu.
Ahaz je bio u borbi sa Damaskom i duga suša je umanjila vojnu sposobnost vojnika, pa je tako i kraljeva mržnja prema Iliji rasla. On se skrivao u potoku Keritu gdje mu je gavran donosio kruh(17,3) i kod jedne udovice kojoj je umnožio kruh i ulje u Zarepti, pošto joj je uskrisio sina jedinca.
Poznat je događaj sa brda Karmela kada su prinosili Baalovi svećenici žrtvu, a on ih je izrugivao. Pošto je on prinio žrtvu i Gospod je na njegovu molbu zapalio, pobio je sve Baalove svećenike i ubacio ih u potok Kišon. Čak je prijetio i vikao "pazite da nijedan ne pobjegne". Poslije ovoga ga uzima kraljica Izabela na zub i progoni ga. On poslije toga bježi i tuži se Gospodu u spilji na brdu Horebu da mu je dosta svega i da želi umrijeti, ali Gospodnji putovi su inčiji. Gospod mu se javlja u tihom lahoru čak na Sinaju i kazuje mu svoje naume.
Ilija se sudario sa kraljevskom kućom poradi Gospoda. Htio im je dokazati da je Jahve izveo narod iz Egipta i svojom čudesnom rukom ih branio i da ih jednako danas brani i čuva. To Ilija dokazuje i svojim čudesnim činima: "U ovim godinama neće biti ni rose ni kiše, dok ja ne kažem" (1Kr 17,1). Tako je bilo i na Karmelu sa poganskim svećenicima, i za Nabota koji je oteo vinograd, a nije isplatio. Ali je znao Ilija da je čovjek i da je slabašan koliko izgledao jak i oštar. U pustinji je Gospodu zavapio da ga uzme sebi pošto se umorio, ali više i obeshrabrio. On je vojevao za Gospoda i pobio tolike poganske svećenika, a da je poslije toga morao bježati i nitko ga nije zaštitio. Međutim, ovo ga povezuje sa Mojsijem na istome brdu Sinaju gdje Mojsije razgovara s Bogom u jednom teškom tonu i nevjerici prema sebi i svojim snagama.
Tako Ilija postaje preteča budućim prorocima. Poistovjetiti će ga sa Krstiteljem (Mk 1,2-3) i da će sudjelovati povratku Isusa na zemlju (Mt 17,3). Uznesen je na nebo u ognjenim kolima koje su vukli ognjeni konji. Otuda mu i ime Gromovnik.
Na Gori preobraženja Isus razgovara sa Mojsijem i Ilijom. Zašto baš njih dvojica?! Oni imaju mnogo zajedničkih osobina u revnosti za Gospoda i u borbi sa ljudima.
Ilija se više slavi na Istoku nego na Zapadu. Zaštitnik je Bosne i Hercegovine. Mnoge crkve, kapelice i groblja su mu posvećene, kao i tolika imena u našem hrvatskom katoličkom puku.
Posebno se kod svih cijeni njegova odlučnost u obrani vjere i istine. On je uistinu vojevao i revnovao za Gospodina. Uza sve nedaće i nevolje je bio Gospodinov. Nije se izvlačio niti za sebe tražio lažne razloge već je išao zacrtanim putem kako mu je Gospod rekao. Zato mu je kao takvomu povjerovala i ona siromašna udovica u skrajnje sirotnim uvjetima, ali su njegovu snagu okusili i Jahveovi protivnici. Znao je biti miran i dostojanstven kao ovaj slijedeći crni gospodin student iz primjera, ali je znao biti oganj i mač.
Ovo je istiniti događaj što se zbio u Švicarskoj u jednom express restoranu, self servisu, samoposluživanju ili kako ga god zvali.
Neka je gospođa uzela posudicu sa juhom i kako se uputila prema jednom od slobodnih stolova, sjeti se da je zaboravila žlicu. Stavi na stol posudicu i vrati se uzeti žlicu. Kada se vratila , iznenađenje! Jedan je Crnja sjeo nasuprot nje i njene juhe; on ima žlicu i jede mirno juhu.
”Hm!
Zar mi je i ovo trebalo!?” mislila je u sebi. ”Čini mi se da je jedan miran tip. To mu lice odaje, a i meni se tako čini. Uljudan je. Bolje mi je da se pomirim i okrenem na dobro sve.”
Tako razmišljajući sjedne nasuprot njega, povuče posudu prema sredini stola k sebi sa obveznim:
”Oprostite!”
Crnac nije ni odgovorio, a samo se široko osmjehnuo. Počinje jesti i gospođa.
No, crnac uljudno povuče malo prema sebi posudu i nastavi jesti. To je tako učinio polako i uljudno da je gospođa dopustila da posuda-tanjur ostane na sredini stola. Razoružana je njegovim ponašanjem. Dapače, počela je u sebi stvarati simpatična pitanja za njega, pogotovo što se tiče njegove šutljivosti. Završili su s juhom.
Ustaje se Crnac i daje joj znak da bude mirna i da se ne miče. Malo zatim se vraća sa ovalom pečenih krumpirića i položi ih na sredinu stola. Krumpirići su završili jednako kao i juha. Ustaje se ponovno, ali ovoga puta odlazi jer je njegov objed završio. Pozdravlja Bijelu gospođu sa širokim osmijehom i zahvalom.
Gospođa je također završila jelo. Vratila se sebi od iznenađenja, te tražeći rukom svoju torbicu što ju je objesila o naslon stolice, ali torbice nema… netko ju je odnio!
”Ma, je li moguće? Je li istina?… to znači onaj Crnja…!”
Počela je urlati i vikati da trče za njim i da ga presretnu, da ga zaustave. Dok je tako bila van sebe i bezglavo se okretala ugleda svoju torbicu obješenu o naslon jedne stolice dva reda iza mjesta koje je kasnije zauzela, a na stolu je još posudica sa juhom iz koje se više ne diže para jer se ohladila, a žlica još nije ni došla jer je vlasnica žlice zalutala.
U jednom jedinom trenutku joj je bilo sve jasno što se dogodilo. Nije došao Afrikanac pojesti njenu juhu; ona je pogriješila stol i otišla jesti i juhu i krumpiriće onoga crnoga gospodina. On nju nije nizašto optužio" (Caritas Notizie, Genova XII 89., Mabić/Jukić, V. 113).



Sveti Ilija s ognjenim kočijama uzlazi Gospodu  

                                                                                                                 fra Franjo Mabić


Bozicno vrijeme

 

Bozic bi se negdje cestitao tako da se odmah poslije polnocke odlazilo i cestitalo: "Cestit Bozic i porodjenje Isusovo "uz odgovor  "Cesta ti dusa "Lijepo je cuti nase starije krscane koji i danas ovako cestitaju Bozic.U nekim djalovima se ostajalo u crkvi poslije polnocke i cestitalo a posjecivalo se tek ujutru.Zanimljivo je da su u ove dane vjernici bili duzni sa svima se pomiriti, cak ako su bili zavadjeni i duze vrijeme.Ako bi tko odbio pomiriti se ili dati oprost ,ubrajalo mu se to u smrtni grijeh.U narodu postoje i price da je mnoge koji su odbili pomirbu za Bozic zadesila zla sudbina .Za Bozic bi se obicno jela potkrza ,burek,sirnica,peceno meso,sarma te kuglof,srtudla ,gibanica i baklava.

 



Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. (Gal 4,4-5)


Trogirski evanđelistar, 13.st



Božićno vrijeme započinje blagdanom Božića i traje do blagdana Krštenja Gospodnjega tj. nedjelje poslije Bogojavljenja.

U nedjelju između Božića i 1. siječnja, ili ako nema nedjelje onda 31. prosinca, slavi se blagdan Svete Obitelji. Svetkovine u Božićnom vremenu jesu Sveta Bogorodica Marija (1. siječnja) i Bogojavljenje (6. siječnja).

Božić je prije svega dan kada svi u pamet moramo prizvati kolika je Božja ljubav prema nama grešnicima, a ona je tolika da nam on predaje svog jedinorođenoga sina kao žrtvu i zadovoljštinu za naše grijehe.

Ovo Betlehemsko Dijete jest vječna istina i svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka. Njegovim dolaskom nestade mračnosti u mislima, ljudski razum sve jasnije vidi prostrano obzorje istine, a ta istina nas usrećuje i pokazuje izgubljenu stazu raja.

Ovo Betlehemsko Dijete jest Knez mira koji donosi nebeski mir svim ljudima, mir onaj koji veže Boga s čovjekom, koji utvrdi vječni ugovor između ljudi i Boga, između neba i zemlje.

Ovo Betlehemsko Dijete jest Bog i on, koji je u vječnosti imao samo neizmjerno blaženstvo velikoga neba, on je evo primio na sebe našu kukavnu narav i došao da prebiva među nama i danas učini dionicima božanske svoje naravi.

Otac Vendelin Vošnjak



Uskrsno vrijeme


Zašto tražite živoga među mrtvima?
On nije ovdje! Uskrsnuo je!
(Lk 24,6a)








Trogirski evanđelistar, 13.st.



Uskrsno vrijeme traje od Uskrsne nedjelje do nedjelje Pedesetnice (Duhova), ukupno pedeset dana. Uskrsna osmina traje od Uskrsa do naredne nedjelje koja je 2. vazmena nedjelja. Četrdeset dana poslije Uskrsa, u četvrtak 6. vazmenog tjedna slavi se svetkovina Uzašašća. Pedesti dan poslije Uskrsa slavi se svetkovina Duhova.

Rujna zora zarumeni, dan zabijeli, sunce žarko sinu -dođe napokon slavni taj dan, dan pobjede i veselja, dan uskrsnuća Gospodnjeg kojega tolikom žudnjom iščekivasmo. Prošlo je vrijeme žalosti, prošli su dani u kojima se čitava narav uzbuni radi muke i smrti svoga početnika. Prošli su, velim, ti dani straha i prezanja i obratiše se u radost i veselje, jer Isus Nazarećanin koji je bio propet -uskrsnu!

Od danas ne moramo se više bojati umrijeti, od danas možemo smrti bez zdvojnosti veselo i sigurno gledati u oči. Ona sada više ništa nema za nas strahovitoga jer se samo onaj boji smrti, onaj se samo žalosti nad gubitkom sadanjeg života, koji nema ufanja u onaj budući.

I mi smo pozvani da dijelimo slavu uskrsnulog Spasitelja, da uživamo plodove njegove pobjede, ali to nije moguće dok nas sapinju griješne navike i neuredne sklonosti, te nas drže u ropstvu ovoga svijeta. Treba da se prije svega oslobodimo spona koje nas sapinju u službu tjelesnih užitaka, te da ih zamijenimo sa duhovnima. Drugim riječima: prijeka je potreba da mi najprije duhovnim načinom uskrsnemo iz groba raznih grijeha na život u Kristu. Isusovo uskrsnuće slika je našeg duhovnog uskrsnuća na novi život svetosti i savršenosti.


Otac Vendelin Vošnjak

Uz Uskrsno vrijeme

U USKRSNO JUTRO!    U uskrsno jutro neki će se probuditi kao da se ništa nije dogodilo, neki će se radovati a da i ne znaju čemu se raduju, treći će kukati i mrmljati, a neki zbilja doživjeti istinsku preobrazbu.

Božja čudesa događaju se svaki dan i na svakom koraku. No, jesmo li toga svjesni? Znajući koliko je čovjek slab Bog mu i ne tako rijetko šalje konkretne znakove kako bi poput Lazara ustao od nevjere i zamračenih grobova besmisla. Znakovito je da je baš na uskrsno jutro čitavim svijetom odjeknula vijest o pojavi neobičnog sjaja na ikonama i freskama u crkvi Svetog Dimitrija u Skoplju. Vjernici su na svoje oči gledali kako potamnjele ikone najednom počinju sjajiti, pogotovo zlatne aureole iznad svetačkih glava. Osim zlatne boje, na površinu je u punoj jasnoći izbila i crvena boja.

Zbog tog neobičnog fenomena crkvu je posjetio poglavar Makedonske pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan. ''Ovo je prst Božji''- uzviknuo je otac Zoran Stamenković nakon što je vidio kako su naslage dima od svijeća na ikonama i freskama nestale. No, mnogi će i sad reći ''ah, nije to ništa''. Da im se ukaže i sam Gospodin, ne bi povjerovali, niti bi išta promijenili u svom životu. Ma ne fali nama čudesa nego vjere, jer kad bi bilo vjere ni čudesima se ne bi čudili.

Čovjek se čudi i strepi iz nevjerice. Vjera mijenja čovjekovo lice i preobrazba duše se događa kao na ovim ikonama. Vjera ozdravlja i čini da namršteno lice postane najednom radosno, a ono umorno i tamno od brojnih briga i strahova najednom postane svježe i mladenačko. Staro uminu, a novo nastade! Lice je zabrinuto i tjeskobno od brojnih razočarenja, bolesti i patnje duše koja na svom putu čišćenja i ozdravljenja prolazi kroz porođajne boli lomeći se između narcisoidnog samoljublja koje se opire križu i Milosti koja nam kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34) Ne želi suvremeni čovjek prihvatiti Kristov poziv “Dođi i slijedi me”. Ne želi prihvatiti da je to jedini put i da drugog puta nema za izlazak iz tunela smrti.

Naši grobovi su sablazan patnje od koje bježimo prekrivajući se dimnim zavjesama laži i samoobmana. Opiremo se, ali to ne čini duh koji u nama hoće slaviti Krista, nego to čini naša sebičnost, pohlepa i neutaživa glad za uspjehom. Nepraštanje predstavlja dimnu zavjesu koja našu aureolu čini mračnom. Zbog toga što ne možemo oprostiti sebi i drugima nismo se u stanju dignuti iz groba čak i onda kad nas Isus kao Lazara zove da ustanemo. Radije ćemo se živi raspasti u grobu sebičnosti nego poslušati glas koji nam kaže “Pusti mrtve da pokapaju mrtve”.

Praštanje je čin slobode koji kida lance zla. Svaki dan biramo hoćemo li prihvatiti Božji poziv ili ćemo hodati kroz život kao postmoderni “zombi kršćani”, živi a mrtvi, zatvoreni u vrednote prolaznosti i civilizaciju korisnosti. Takva postmoderna duhovnost je vazda fluidna, opire se zajedništvu, bježi od odgovornosti. Moderni čovjek živi kao da više nema ''pune i prave istine''. Od zauzete religioznosti prešao je na konzumiranje religije, od punine života na vegetiranje. Stoga mu je potrebna ekologija uma i srca kako bi se oslobodio robovanja ekonomiji nasilja.

Potreban mu je Uskrs i povratak svetome kako bi gradio mostove mira i civilizaciju ljubavi.

Za benedikt.hrt: Silvana Dragun