Okolina

KAMENI SPAVAČI NAD DOLINOM LAŠVE

Home - Zubici - Novi Travnik - Reportaza - Humor - Fotogalerija

Kameni spavači nad dolinom Lašve, dolinom dolina, korjenom su urasli u povijest bosanske države, civilizacije i kulture. Svoju duboku kršćansku simboliku sjedinili su s izljevnom stijenom porfira, poniklom iz same zemljine utrobe u paklu geološke povijesti. Nema dublje i ustrajnije simbolike naših prostora. Kameni spavači su u blizini sela Rostova. Dolazi se iz pravca Uskoplja-Gornjeg Vakufa makadamskom cestom preko Pavlovice za Novi Travnik. U mjestu Rostovo skreće se desno prema selu Rostovo, oko 500 m. Može se doći i iz pracva Novi Travnik.

Ovisno kako ih promatrate, oni su ili kameni spavači zaronjeni u povijest ili putnici u neizvjesnu i misterioznu budućnost. Kameni spavači i kameni putnici u isto vrijeme.

Ali, ma kako ih promatrali oni su sinteza gorke i ponosne bosanske povijesti, duboke kršćanske simbolike i opojnog mirisa pokošene trave. Bile mrtve ili žive, pokošene ili njihane vjetrom, vlati trave s njihove livade vječni su im pratitelji. To je teško razumljiva biosinteza magmatske stijene i nježnog života trave na povijesnoj vjetrometini, gdje se ginulo i rađalo, ali nikada gubila čovječnost i smisao za uljudnim životom. Mnogo poslije, i Europa je otkrila takve vrednote življenja.

Tri su temeljne odrednice Kamenih spavača: antropomorfni lik, simbol križa i poruka bumeranga "Duša se moja vraća tebi Gospodine". Antropomorfni lik simbolizira ne samo pokojnika, već i sve one koje je nesklona povijest pomela s voljene im Bosanske zemlje, križ njihovu vječnu vjernost Bogu a bumerang put u vječnost, povratak svom Tvorcu. Kojeg li paradoksa; čitava dinamika ovih Spavača čvrsto je pričvršćena za zemlju koju su toliko voljeli. Dinamika i nepomičnost u isto vrijeme!

I putuju i spavaju. Kreću se i čvrsto miruju. To su tajne i paradoksi ovog spomenika kulture. Zapravo, tu prestaje moć našeg poimanja. Ostaje da im se divimo.

Simbolika Kamenih spavača je moguća samo u njihovu zajedništvu, i kada miruju i kada putuju. Kao da su svojim slabim, tek naznačenim rukama, htjeli zaštititi svoju dolinu od zle božice Povijesti.

Kameni spavači. Nova vremena dolaze i prolaze. Oni ostaju. Vječni i neprolazni.

Katkada posrnu pod bremenom vremena. Opet na svoju zemlji i svoju travu. Ljudi ih, s vremena na vrijeme, pridignu i prepuste njihovom snu.

Svakoga od nas Bog je stvorio. Takav kakav jesam. Ali poruka je ista "Duša moja se vraća tebi Gospodine ..." On čak ima i prednosti; bliži je svojoj zemlji i svojoj travi od onih velikih i ponosnih.

Ovo je samo privremena simbolika: Kameni, kremeni spavač i naš tajnik i Glavni urednik lista "Vrutak". Na koncu, vrutak i jeste glavna simbolika cijelok kraja. Vrijeme prolazi, spavači spavaju, a život vrije i vrije ...

"Srednjovjekovna župa Lašva, prostorno poprilično mala, razvila je podosta visoku kulturu življenja i ekonomskog razvoja dosljedno ondašnjim prilikama u Bosni. Razlog tomu, što se o njoj malo zna jest od pridošle osmanske vlasti sustavno razaranje i uništavanje vjerskih i upravnih objekata koji su simbolizirali prethodnike, a vjerojatno i od domaćeg puka koji je prešao na islam (faktor odricanja prošlosti). Tako se od utvrda sačuvao samo Stari grad (Kašćel) u Travniku, dok su Toričan (kod Turbeta), Vrbenac ili Vrbovac (na Bili), Bosnić-grad ili Škaf (kod Veče-riske) i Kašćel-grad (kod Novog Travnika) u potpunosti razoreni. Nijedna crkva ni djelomično nije se sačuvala, a ima više lokaliteta koji se zovu crkvina, ako izuzmemo crkvu sv. Kate koja je pretvorena u Jeni-džamiju.1 Samostan Lašva je tako temeljito razoren da se sa sigurnošću ne zna ni gdje je bio. Osnovano se pretpostavlja da se nalazio iza tvornice žigica na Dolcu kod Travnika, na lokalitetu Crkvina. Možda se taj Donji Dolac (ima i Gornji) zato i zove "na Lašvi". Na žalost, ništa ni od samostanskih vrijednosti nije sačuvano. Tako je među ostalim, u zapaljenom samostanu Guča Gora 1945. god. (zapalili ga partizani), izgorio i pečat župe Lašva." (Marinko SLIPAC, "LAŠVANSKI KRIŽ", HERCEGOVINA BR. 18 (10), strana 203 do 212)

Mazarije jednog hohštaplera

Crtanje "kamenih svatova" u odjeći "a la turca" predstavlja drskost ravnu onoj koja bi se dogodila kada bi netko recimo u stripu o Ajvaz Dedi u rukama ovog u islamu svetog čovjeka nacrtao križ kojim raspolavlja stijenu na Ajvatovici. Dakako, nikome pametnom takvo što ne bi smjelo pasti na pamet...

Krajem sada već pretprošlog, 19. stoljeća, u jednom tadašnjem (veliko)srpskom časopisu pojavila se "prava naučna" rasprava o Augustu Šenoi kao srpskom piscu. Nebuloze izrečene u tom članku bile su potkrijepljene i tobožnjim Šenoinim potpisom na - ćirilici! Taj potpis vjerno je imitirao onaj pravi Šenoin potpis koji je bio ispisan, za naše današnje pojmove, krasopisom i, dakako, latinicom.
Ovo krivotvorenje potpisa poznatog književnika bio je tek jedan od mitova stvaranih od Garašanina sve do naših dana, od kojih su mnogi, na žalost, i dalje ostali živi, te, kao i svaka laž koja se uporno ponavlja, postali prihvaćeni čak i među onima protiv kojih su usmjereni.
Neuspješni pokušaj "posrbljavanja" Augusta Šenoe samo je uvjetno neuspješan, budući da je on svojom apsurdnošću otvorio prostor i učinio prihvatljivim neke druge mitove iz istoga velikog arsenala, a tako se događa i sa svim drugim, tek naizgled glupim i apsurdnim pokušajima krivotvorenja, retuširanja i lažiranja povijesnih događaja i osoba. Kažem, događa, jer proizvodnja mitova intenzivna je i danas; ona, zapravo, na našem području nikada nije ni prestala.
Jedan naizgled bezazlen primjer krivotvorenja (tobože iz neznanja ili zbog minornosti rubrike u kojoj je objavljena) upao mi je prije otprilike mjesec dana u oči u dnevnom listu Avaz. Ovaj, naime, dnevni list u rubrici Znamenja Bosne i Hercegovine 8. prosinca prošle godine objavio u obliku stripa i predaju o kamenim svatovima kod Susida iz pera stanovitog A. Muminovića. Da ne bi bilo zabune, strip i posebno tekst, prenosim u cijelosti (s www.mojebugojno.ba):

Znamenja Bosne i Hercegovine

Kameni Svatovi

U Gracanici, kod Bugojna, na jednoj sumovitoj padini stijene neobicnih oblika mjestani su nazvali kameni svatovi.

Prica se da su tu nekada davno, objesno svatovi jasuci preko gracanicke rijeke pregazili staricu koja je prala rublje.

Povrijedjena starica ih je PROKLELA i oni su se skamenili i pretvorili u stijene.

Autor: A.Muminovic.
Avaz - 08/12/2005

Predaja o kamenim svatovima, kao uostalom i druge predaje (o Marti i Margariti, kraljici i volujskim kožama i dr.) usko je vezana za Susid, utvrdu iz predosmanskog doba, iz doba, dakle u kojemu u Uskoplju svatovi nisu mogli biti obučeni u fesove i ostalu odjeću "a la turca", niti "starica" lice skrivati u široki rubac, a tijelo u dimije, a upravo tako, kako se vidi, Muminović je "obukao" svatove koji gaze ne Gračaničku rijeku, nego riječicu Buntu. Ovakav Muminovićev postupak nekome se može učiniti minornim i beznačajnim, no, on u biti predstavlja drskost ravnu onoj koja bi se dogodila kada bi netko recimo u stripu o Ajvaz Dedi u rukama ovog u islamu svetog čovjeka nacrtao križ kojim raspolavlja stijenu na Ajvatovici. Dakako, nikome pametnom takvo što ne bi smjelo pasti na pamet, budući da je i Ajvaz Dedo, baš kao i Kameni svatovi o kojima je ovdje riječ, "znamenje BiH". Znamenje one BiH u kojoj ima i mora imati mjesta za sve naše različitosti, znamenje one BiH koja ovakve pojave poput Muminovićeva stripa mora tretirati kao krastavu izraslinu na svome tijelu, pa je, kao takvu, u korijenu izrezati i odstraniti.

Predaja o kamenim svatovima kod Susida prenosi se u Uskoplju s koljena na koljeno, među brojnim inačicama postoje tek male, rekli bismo, zanemarive razlike, a za naše potrebe, ovdje prenosim ovu predaju onako kako ju je studentici Bjondi Visković ispričala Zrinka Gvozden, a uvrštena je u knjigu Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine koju je priredio M. Dragić, objavljenu u nizu Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga Matice hrvatske:

KAMENI SVATOVI

Jednog lijepog jutra listopada tisuću i neke skupiše se svatovi naočitog ženika Ante Bandulavića ispred bijele kule Susida i krenuše po lijepu Janju Grgurevićevu, krasoticu još ljepšeg grada Vesele Straže. Konji bijesni, svati veseli, kod Čoban-kamena pregaziše rijeku Buntu. Mnogi svati Buntu mute, Buntu mute, a nesreću ni ne slute. Na Bunti je rublje prala, cura stara, oholica Mara. Mutnu vodu Mara gleda, a svate klete i proklinje:
Dabogda vam puti bili pusti
pratio vas vrag i mrak gusti
Kud hodili, staze ne vidili
u kamen se ladni pretvorili
Kamenom se okamenili
Tko meni vodu zamuti
prokleti im bili puti
Ljuto kune Mara, cura stara
Žuboreći Bunta odgovara:
Muč, ne kuni Mare oholice
Zar ti, nije, Mare žao dice.
I prošli su svatovi po lijepu Janju ništa ne sluteći. Veselo se svati kući vraćali s krasoticom mladom i stasitim ženikom. Kad su došli na Susid stanu i prvi jahači se spustaše prema Bunti, nebo se zamrači i iznenada zapuha jak sjeverac Kalinjanin. Zavlada tama, a iz tame je samo dopirao otegnut plač i jecaj koji je ledio krv u žilama. Kad se tama razišla, jeziv prizor iskrsnuo je pred očima. Kolona okamenjena, zaustavljeni bijesni konji s tužnim svatovima. U blistavom sjaju popodnevnog sunca treperila je kletva stare cure, au blistavo plavo nebo dizao se plač, očaj koji je stezao srca okupljenih stanovnika Susida koji su čekali svatove. Od njihovih suza Bunta je nabujala, a stara cura Mara, kada je uvidjela koliko je zla učinila svojom kletvom, bacila se u mutnu Buntu i nestala u njoj. Njezino tijelo nikada nije pronađeno.

Predaja kaže da se nakon događaja s kamenim svatovima, te sa sve češćim turskim upadima, počeo raspadati i grad Susid. Stanovnici su bježali iz grada i raseljavali se ("na sjever!") prepričavajući priču o nesreći. Postoje čak i mišljenja da su nekadašnji Susidgrađani stigli pod obronke Medvednice gdje su napravili svoj novi Susedgrad. A možda je onda i predaju o kamenim svatovima iz usta njihovih potomaka čuo i August Šenoa, onaj književnik s početka naše priče, pa ju zapisao u svojim knjigama.
Uostalom, nisu li i njegov život pokušali krivotvoriti?

Iščekivanje...

Uskopaljska pjesnikinja Nevenka Budimir danas ima rođendan, pa tim povodom, kako je to već običaj na ovome blogu, donosimo jednu njenu pjesmu. Uživajte!

Iščekivanje

Teška zimska, snježna noć.
Topla soba, vatra hukće, gori,
kroz tišinu sporo otkucavaju sati
i nema nitko riječ da prozbori.

Djeca su već odavno u snove pala
i zadnja se svijeća na prozoru gasi.
U daljini odzvanja buka na cesti,
krade me samoća, nitko da me spasi.

A moja svijeća dogorjela nije,
u svojoj koži još postojim
obhrvana dubokom tišinom,
ničeg se ne bojim.

Kad svijeća svjetlost zadnju dade,
dolazio ti si kući,
čekam da otvoriš vrata
iako znam da nitko neće ući.

Ne vjerujem tuđem tresku cipela u snijegu
otvaram vrata, onda opet tuga.
U sobu se vraćam,
a noć duga, duga.

Nevenka Budimir rođena je 22. lipnja 1957. godine u Donjoj Ričici. Osnovnu školu završila je u Pavić Polju, a srednju u Uskoplju. Živi i radi u Podgrađu.
Pjesme je objavljivala u Skopaljskom vjesniku. Pjesme su joj objavljene u zajedničkoj zbirci s N. Plejić i J. Kolakom Prosinac pozdravlja Uskoplje (Hrvatska uzdanica, Uskoplje, 1996.), a zastupljena je i u panorami Petnaestorica (Hrvatska uzdanica, Uskoplje, 2000.), iz koje je i preuzeta ova pjesma kao i podaci o pjesnikinji.

Priča o Anici iz Uskoplja

U Uskoplju se pripovijeda: «Za vrime Turske kod nas cure se nisu smile udat za koga su one tile. Ako bi beg koju zabegeniso, morala je poć za njega i protiv svoje volje ili bi bila mrtva.
Tako ti je bila dobra i lipa divojka Anica. Nju je zabegeniso turski beg i jednog dana skupi svatove pa dođe po divojku.
Kad su turski svatovi došli blizu kuće, Anica ih ugleda i pobiže na druga vrata te ode do stine podno Kalina i baci se odozgora. Kad su Turci došli u kuću, a Anice nije bilo, pitali su di je, a niko ne zna te uzeše oružje i pobiše svu čeljad.
Anicinog oca svezaše konju za rep, odvedoše ga i obisiše».
(Kazao 1998. godine u Uskoplju Ilija Barnjak, rudarski umirovljenik iz Krupe kod Uskoplja, rođ. 1925. godine)

M. Dragić: Od Kozigrada do Zvonigrada (B. Voda – Mostar, 2001.) str.: 117-118

Crvene zemlje na Vranici

Na planini Vranici, kad se od Sebešića krene ka Uložnici (kota 1500 do 1800 m) nalazi se misteriozna crvena zemlja, neobična uzvisina – mnogi ju uspoređuju i s prekrasnim planinskim cvijetom - na kojoj nikada ne raste trava, niti se zadržava snijeg. Dakako, oko ove crvene zemlje naš narod je stvorio legendu, jednu od najljepših koju iz naše baštine danas poznajemo.
Tu je, kaže legenda, nekada bila crkva svetog Ilije (a on je, ne zaboravimo, zaštitnik Bosne). No, dolaskom Turaka i bijegom kraljice Katarine 1463. godine, crkve su se, da bi ih se sačuvalo, zatrpavale zemljom. Priča dalje kaže da je 99 Marija nosilo u pregačama crvenu zemlju i zatrpalo ovu crkvu, te se, tako, danas između borova uzdiže veliko brdo iz čije se utrobe uoči svakog Ilindana, a prije sunca, čuju crkvena zvona.
Po pričanju starijih Uskopljana koji su nekada ljeta provodili sa stokom na Vranici, te Sebešićana, svatko onaj tko bi pokušao kopati po crvenoj zemlji bio bi spriječen jakim nevremenom, pa bi se pred snagom iznenadne kiše i olujnog vjetra svaki znatiželjnik morao bijegom spašavati.
Crvena zemlja (ili, češće, u množini: crvene zemlje) zanimljiva je i zbog izvora ljekovite vode, koji se nalazi u podnožju brda. Ova voda, kažu, liječi bolove kostiju, a u to su se uvjerili svi oni koji su isprobali njenu ljekovitost.
Budući da se na cijelom prostoru Vranice nalaze ostaci rimskih rudnika zlata i srebra, vjerojatno je i ovdje riječ o ostacima jednog od njih, tim više što se oko crvene zemlje nalaze i ostaci gospodarskih i drugih objekata, a vidljiva je i rampa koja povezuje haldište s jamskim objektom. Sve je potrebno detaljno istražiti, ali prije toga se, dakako, okrijepiti ljekovitošću legende o crvenim zemljama Vranice.