Zupa Pećine (Nokovići ,Ruda)

              Crkva i Pecine 60tih

                                                  Pogled u proslost.                 Pecine danas.                                         

Satelitske snimke (kod crkve)                                      (Gornje Pecine)                                                        (Brdo)

Jugozapadno od Novog Travnika udaljeno 11 km nalazi se na 950 m nadmorske visine Gornje Pećine.Graniče sa Donjim Pečinama,Rudom i selima bugojanske općine.Selo ima jedan zaselak-Brdo. Ovo i susjedne Donje Pećine dobile su ime po peči (pećini) gdje se po predanju još u grčko i rimsko doba vadila željezna ruda.Pećina se nalaze neposredno ispod današnjeg sela i u nju se moglo ući do prije 20 tak godina kada je za kratko vrijeme željezara Ilijaš počela sa eksploatacijom željezne rude,ali je zbog visoki troškova napustila daljnju eksploataciju.Od tada ulaz u pečinu (rudnik)je opasan zbog obrušavanja i rijetko ko ulazi.U pečini je bilo manje jezero i pečina je bila bogata stalaktitima i stalagmitima .Radovi u pečini su onemogućili da se pronađu ostatci alata tzv.grampovi drvene hrastove potpore te ljudske kosti.Gornje Pećine su bogate izvorskom vodom,a najjaći su Pišćeci,Gravišta i Potočić.Treba napomenuti da u selu ima izvor sa izuzetno lošom i nezdravom vodom- Ispod hrasta.Kroz selo protiće voda zvana Potok Selo ima veoma lijep položaj ,nalazi se u dolini opkoljeno sa svih strana izuzev južne s visokim brdima.Tu su Rudine(ime potiće po tome što se na njemu iskopavala ruda),Mravinjac(navodno na njemu je bilo mnogo mravinjaka) Krč i Počivala.

Podrućje Gornji Pećina je naseljeno vrlo rano i moramo ga najvjerovatnije vezati za eksploataciju gvozdene rude.Još krajem prošlog vijeka na njivi iznad župnog stana izoran je odlomak mramorne ploće.Mramorna ploća je bila obrubljena i uglađena.Po Hofferu majdan kamena je bio na groblju blizu  sela i on ga naziva bijeli kamen za razliku mještana koji ga zovu sola.Hoffer takođe navodida su mu prićali da se na Mravinjcu nalazi Često cigle>tvrdo i crno pećene< i to veliki komda.Doduše on se ogranićava da je to samo ćuo,ali da je nije vidio.Iz ovoga kraja u proljeće 1893 godine su stigli u Zemaljski muzej  jedna rimska fubala iz vremena seobe naroda,probušena gmiza i minđuša. Po Irmi Čremošnjik ova minđuša (naušnica )sa  kockastom jagodom na kraju je jedini primjer ove vrste nađen  u Bosni. Interesantno da joj je podatak Hoffera o ovom nalazu promakao i bio nepoznat.Po Hofferu narod ovog kraja ove predmete pripisuje Grcima.Kada sam vršio terenska iskopavanja u ovom kraju 1978,godine nekoliko starijih ljudi su mi prićali da su u ovim krajevima živjeli Rimljani koji su ovdje dišli poslije Grka (koje je otjerao snijeg) i da su u rudniku za njih radili robovi koji su svakodnevno morali iskopati određenu kolićinu rude,inaće u protivnom su ih ubijali.

Po narodnom predanju u Gornjim Pećinama se ruda iskljućivo kopala dok se talila u Donjim Pećinama. Materjalni dokazi i do danas saćuvana narodna predanja neposredno ukazuju da je ovo podrućje bilo naseljeno u rimsko doba i po svoj prilici ovdje je bila manja rimska naseobina . Osnovano je predpostavljati da se je rudarska djelatnost ovdje poćela razvijati u predrimsko doba,ali je tek s Rimljanima postala važna privredna djelatnost.To je i utjecalo na formiranje naselja ,pa i vjerovatno na romanizaciji domaćeg stanovništva.Rimljani su zato imali puno razloga, jer rudište u G. Pećinama sadrži vrlo kvalitetnu željeznu rudu. Ovaj kraje bio naseljen i u srednjem vijeku mada nemamo posebnih dokaza za to.Prvi spomen Pećina, vjerovatno Gornjih, u tursko doba vezan je za izvještaj biskupa Mate Delivića iz 1736.godine .U travničkoj župi Delivić je zbog njene veličine vršio službu na 4 mjesta:Gučoj Gori,Ilovači,Zaorašju i Pećinama.Četvrtu sam dužnost obavio prešavši veliko brdo u jednom mjestu zvanom Kaverne(Pećine) daleko tri sata prema jugu od Travnika gdje sam se zaustavio tri dana da olakšam dolazak katolika koji borave na tim strmim i ledenim brdima.Pošavši otale po mrazu i snijegu hodajući cjelu noć povratih  se u samostan Fojnicu.

U turskom periodu vladavine u ovom selu su živjeli i Muslimani,ali se u popisu iz 1879. ne spominju.Prije nekoliko godina na lokalitetu>Bašča< nađeni su u zemlji ostaci nišana i to je jedini materijalni dokaz da su oni nekad živjeli u ovom kraju. Selo je u prošlosti stradavalo i od kuge. Iznad današnjeg aktivnog katoličkog groblja nalazi se kužno groblje, ali bez spomenika. Postoji predanje da se od kuge moglo spasiti tako da se pobjegne za brdo. Kao i u drugim krajevima i ovde vlada vjerovanje da se kuga nosila na leđima i da se bojala pasa. Inače  ovde kažu da je kuga imala ljudski ženski lik. Iznad ovog sela išao je i stari kiridžijski put, kojeg smo i ranije spominjali. To je onaj put od Bugojna na Kaštel(vidi D. Pećine) pa, preko Ravni i pored izvora zvanog Alinca izlazijo na Duboki do, a onda ispod Previle,Kremena,Mandine ravni)i Mravinjca išao na Lopare, Kvoce, Vučiju Jamu (na Bisnovaci) i pored Zlokine vode spuštao se u Travnik. Na ovom putu nije bilo hanova, a put se mogao preci z 7-8 sati. U narodu ovaj put zovu još i Drum.

 Interesantan je podatak da u narodu postoji predanje da se u srednjem vijeku ovim putem dopremalo oružje Kaštelu.Purt je bio širok od 1 do 3 metra .Bio je to konjski put(ne i za kola.Put ni na jednom djelu nije bio Kaldrmisan,a zimi je bio neprohodan .Stanovništvo Gornji Pećina kao i okolnih sela zbog oštre klime i nepovoljnog zemljišta bavilo se intezivno proizvodnjom drvenog ćumura (uglja),pa su njegovom prodajom ostvarivali izvore svoje životne egzistencije.Prodavali su ga u Travniku,Zenici,Bugojnu i Donjem Vakufu.Proces proizvodnje drvenog ćumura opisaćemo detaljnije ,jer danas se ovom djelatnošću niko ne bavi u selu.Kad bi u šumi našli dobro i zdravo drvo usjeci bi ga i na tom mjestu zakopali bi upinju(ogrugli plac  ragijus 3.5 metara).Istovremeno s ovim poslom izgradili bi kram nadkrivajući ga granjem i šibljem .Kram je služio za noćivanjem, a kasnije kao ostava za ugalj.Zatim je poćimala sjeća drveta koje se slagalo na hrpu u obliku čunja koji se pri vrhu sužuje,a onda bi se podešaj sa bujadi i zagrni zemljom i uplešći sa drvenom lopatom. Slaganje drva moalo je biti gusto i  pravilno,jer ukoliko bi se pojavile rupe i šupljine vatra bi naišla na >bašluk<prazninu što bi prouzrokovalo da drvene kupe izgore i saspu se .Kroz rupu koja je ostala na vrhu ložila bi se vatra sa drvetom zvanim klip.Vatra bi se ložila 10 do 12 dana ,stim što bi se vodilo raćuna da vatra u unutrašnjosti ne uhvati jaći zamah.

Da se to nebi desilo napravilo bi se drvo sa šiljkom kim bi se 2 do 3 puta  dnevno nastala žaravica gutala prema upinji, a dio od žeravice pa do vrha zatrpavao busenjem i zemljom. Poslije nekoliko dana kada se vatra zgori do kraja počne proces <štorenja, tj zagrtanja kojim se sprečava da drvo izgori Potom se pokusima (praveći rupe)osmatra da li je nastao čumur,ili drvo još sagorjeva.Zna se to i podimu,ako je dim čist,proces je završen,ako je dim >muti<znači da drvo još gori.Kad je posao završen ugalj se stavlja u kram-kolibu.

Katolička crkva u Gornjim Pećinama sagrađena je 1886.godine i od tog vremena nije pretrpjela  bitnije izmjene.Znaćajniji radovi su izvršeni 1971.godine kada je crkva proširena Zvono na zvoniku je novije, jer je ono što su isusovci iz Travnika darovali Austrija je u toku prvog svjetskog rata skinula i odnijela. Do 1925 .godine crkva je bila pokrivena šimdrom i te godine pokrov je zamjenjen crijepom. Crijep je kupljen u Donjem Vakufu od nekog Stipice Džafića,a inaće je izrađen u Sarajevu taj crijep i danas se nalazi na crkvi(do ovog rata 1993). Godine 1891. prenešene su drvene podne kocke u ovu crkvu iz Travnika,te žrtvenik i oltarna slika.Crkva je posvećena Srcu Isusovu.Uz crkvu se nalazi župski ured(onovan 1856.) u kojem je 1942. godine jedno vrijeme bi smješten partizanski štab Desete dalmatinske brigade.Oko 1875.godine osnovana je u G Pećinama i škola sa jednim ućiteljem i katehetom. U Gornjim Pećinama rođen je i  svećenik Ilija Gavrić 1867.godine koji 1888.godine stupi u >Družbu Isusovu< inače čovjek koji je zvršio filozofiju u Bratislavi i teologiju u Insbruku,pa je to prvi fakultetski obrazovan čovjek iz ovog planinskog kraja. Umro je u Zagrebu 1931.godine.

    Danasnji izgled crkve                                                   Crkva 1997

U selu ima lokalitet <Hrvatso brdo< a dobilo je ime po tome što se tu nekada omladina ogledala u hrvanju.Iznad sela prema Kaštelu ima lokalitet Čardak.Pripadao je vjerovatno porodici Varupa kojima je selo plaćalo trćinu u tursko vrijeme.Po popisu iz 1880. godine Gornje Pećine pripadale su općini Grabova i u 17 kuća živjelo je 122 stanovnika i to svi katolićke vjere.Po popisu iz 1910.godine broj kuća se povećao na 26,a broj stanovnika na 177. Prvi poslije ratni popis 1948. godine doćekali su sa 279 stanovnika koji su živjeli u 48 domaćinstava da bi 1971. godine živjelo 557 stanovnika tako da su  G. Pećine na petom mjestu po broju stanovnika na općini.

                                                             Drugi dio

Od Doca su se 1856.odjelile Pecine i postale samostalnom zupom.Tada je njima pripalo i tzv.Travnicko Skoplje,sela tadasnje gornjovakufske zupe:Skakavci Zijamet i Djakovici.Na brizi je dijecezanskih svecenika(svjetovnih) kao i Rankovici i Potkraj,Turbe i sam grad Travnik.Zupa Pecine posvecena je presv.Srcu Isusovu.Prije zadnjeg rata imala je oko 3.500 vjernika i crkvu obnovljenu 1970.U ratu je tesko stradala od granata.Iselila se ,najprije  u obljiznja slobodna  mjesta, a onda i dalje.Crkva je srusena kao i zupna kuca, ali su kasnije obje obnvljene.

                                                                                    Donje Pećine (Nokovići)

Zapadno od centra općine smjestilo se ovo selo koje narod ovog kraja zove Nokovići,za razliku od Gornji Pećina koje zovu samo Pećine.Selo granići sa Gornjim Pećinama,Rudom,Kovačićima i selima bugojanske općine.Selo ima tri zaseoka koja su dobila imena po familijama koje ih naseljavaju:Tomići (zovu ih još Šilobadi),Lešići i Zlatunići (zovu ih još Čauši).Bogato je izvorskom vodom,a najjaći je Galino vrelo na livadi Brižak koje se odlikuje dobrom i kvalitetnom vodom i koje je danas kaptirano i dovedeno u selo.Znatnije vrelo je i Bunar.Kroz selo protiće i manji bezimeni potok koji ispod sela utiće u Jaglenicu.Na Jaglenici je nekad bilo ćak osam mlinova (to su Jurišin mlin ,Zlatunića mlin,poredovnićki mlin čiji je vlasnik bilo čitavo selo,Čaušev mlin,Pirgića mlin,zatim još dva ,tzv.poredovnoćka mlina,koje je koristilo više porodica ,i Lešića mlin.).

Selo se nalazi ispod brda Džaferovića,Grovišta (drugi naziv Vrtaće)i Dubokog dola koji je jako strmovit.Vjerovatno je podrućje Donji Pećina naseljeno istovremeno kada i Gornje Pećine i s .Ruda.I ovdje je još snažna usmena tradicija da su nekada živjeli Rimljani,a njihovo egzistiranje u ovim krajevima vežu za eksplotaciju željezne rude u G Pećinama.Interesantno da u ovom pripovjedanju napominju da je rudnik(majdan)bio u G Pećinama,dok su se u D Pećinama nalazile talionice željeza.I dok se i danas na većem broju mjesta u D Pećinama nailazi na trosku,ili kako je ovdje zovu crni kamen,u G Pećinama nije dosada poznat ,niti upanćen ni jedan takav nalaz.Prvi posredan pomen D Pećina vezan je za utvrđenje Kastel koji se nalazi u okviru ovog sela.Kastel se nalazi na 1200 m.nadmorske visine iznad D Pećina.Ovaj grad koliko mi je poznato ,nespominje se u srednjovjekovnim izvorima i prvi njegov pomen nalazimo u turskom defteru iz 1474.godine.Ovaj grad spominju i putopisci Benedikt Kuripešić koji je 1530. godine prošao ovim krajem i Katarino Zeno koji je prošao 1550.godine.Po Kuripešiću ovaj grad sagradili su Turci da presjeku dovoz hrane Jajcu za vrijeme borbi oko ovog grada.Međutim,ovaj grad je daleko stariji što se uostalom može vidjeti i iz njegovog romanskog naziva Castellum.

Turci su ga , vjerovatno,držali samo kraće vrijeme ,a služio im je samo za kontrolisanje puteva koji su išli ispod ovog grada (rimski put od Prusca,Kopčića pa preko Vrbasa i gradine Koš i Sabljara stizao ispod Kastela i odatle spuštao se u dolinu Grlonice i Travnićko polje ,te puta koji je išao od Travnika preko Vilenice,Mravinjca Karamanlije i tu izbijao na Kastel i odatle dalje išao na Iliđu kod Bugojna.)Kada su ovi putevi izgubili znaćaj Kastel je vjerovatno bio napušten.Nebi se složio sa Mazalićevom konstatacijom da je Kastel napušten poslije stabilizovanja bosanske granice 1527.godine iza pada Jajca,jer je geneza ovog grada i nije vezana za ove događaje nego za osiguranje puteva .Podatak Ibrahim paše Memibegovića iz 1620.godine da je Castilo (kastel) E una citta murata com un castalo,ma e sta  ta dishabitata,che  e dento in Scopie) samo nam može ukazati da su Turci već izgradili bolje i sigurnije puteve  od pomenutih i time promet robe i putnike uputili sigurnijim putevima .Tako je nestao razlog postojanja kastela kao utvtđenja.

Kastel se strmo spušta prema istoćnoj i zapadnoj strani dok mu je pristup sa sjeverne strane veoma lagan.Položaj mu je izuzedtno dobar i postavljen je tako da zatvara dolinu koja se pruža iza sela Grgića i Harambašića.Utvrđenje je slabo oćuvano.Od zidina koje su još saćuvane ,vidi se da su sagrađene od škriljavca ,a ponešto je od krećnjaka i sedre.U središtu utvrđenja nalazi se okrugla kula prećnika 9 m.zatim bedem (12.80 m.)šanac za vodu širine 5 m. i ponovo nasip ćiji je prećnik između 24.70 i 25 m.Grad je okrugao u obliku izduženi koncentrićni elipsi i zato Mihovil Mandić kaže da po obliku reprezentira poseban tip sredovjećni utvrda .Na zapadnoj strani nalaze se dvije kamene kupe pa se može predpostaviti da je tu mogla biti još jedna kula ,dok na suprotnoj strani su vjerovatno bile stepenice kojim se ulazilo u grad .U neposrednoj blizini ulaza nalazi se jedno udubljenje i vjerovatno je tu bila cisterna (nakapnica za skupljanje kišnice ,čatrnja ,rezervoar za vodu).Grad je po predanju snabdjevan vodom sa izvora Alinica drvenim tomrucima (drveni vodovodni ćunkovi).Predpostavljam da su Turci vodili veoma teške borbe za osvajanje Kastela,jer na potezu od Novog Travnika do sela Sabljari (SO Bugojno) ima sedam muslimanski grobalja u kojima su pokapani ratnici i sva su tzv.šehitska (tim nazivom u BiH se oznaćavaju pored ostalog muslimanska groblja u kojima su pokopani ratnici koji su pali u borbama za njeno osvajanje ),a narod za svako od njih prića da su tu ukopani turski napadaći na Kastel.To su groblja na Čardaćini,kod Ramljakovi kuća ,na lok.Gola strana u selu Margetići,jedan kilometar dalje je groblje koje takođe pripada selu Margetićima ,a nalazi se na raskršću za Zenepiće,groblje na Vodovodu(u selu Bukvići)groblje Mašaluci na Duhovu(prića se da je tu bila crkva sv. Duha)i sjeverno od Kastela na lokalitetu Nišan)

Danas na ovom lokalitetu nema ništa ,ali su mi prićali da je pod jednim od nišana pokopan neki Sulejman mirialaj iz Kefe).I, konaćno šehidsko groblje u Sabljarima Očigledan dokaz da srednjovjekovna Bosna nije baš lako pala u Turske ruke.Po narodnoj predaji grad je pao na sljedeći naćin :Turci su sedam godina opsjedali Kastel i nisu ga mogli osvojiti .Tada ih jedna baba posavjetovala da presjeku dovod vode koja je dolazila sa vrela Alinice. Da bi pronašli zemljane vodovodne cjevi reće im da vrancu konju nedaju tri dana da se napije vode ,pa da ga putem puste ,pa gdje on nogom zakopa da su tu tomruci kroz koje prolazi voda za Kastel. Turci poslušaše savjet i tako prekinuše dovod vode pa branioci grada bijahu primorani da ga napuste.Učinili su to po noći ,a predhodno poslužiše se lukavstvom okrenuvši ploće na konjskim nogama suprotno da bi Turci pomislili da su pod okriljem noći dobili pomoć.Kasno sutradan ,kad su Turci vidjeli da je grad napušten uđu u njega i odmah potom krenu u potjeru za braniocima koje sustignu kod sela Sabljari.Tu se zametnu bitka sabljama i po tome Sabljari dobiše ime.Danas u Sabljarima živi pravoslavno stanovništvo,ali u selu se nalazi muslimansko groblje i nekropola stećaka i stanovnici Sabljara kažu da su na oba groblja pokopani akteri bitke za Kastel.

Interesantan opis o Kastelu saćuvao nam se u Dabro -Bosanskom Istoćniku:Više sela Arambašici ima grad Kašteo,.I sada ima dosta zida i puškarnice se znadu kroz zid.Okolo svega ima veliki prokop i bilo je oko grada dosta kuća od drveta Prića narod da su ga Turci napadali sa jednog brijega koji je blizu Šljemena na zapadu od Travnika (ovo predanje može se još i danas ćuti u pojedinim novotravnićkim selima )Zaista su to bili šanci koji se i danas znaju (M Čavić oćito misli na turski logor u Stojkovićima )Prića mi narod kad je kralj bježao iz grada da su ga Turci stigli u Sabljarima gdje ima veliko tursko groblje .Po sata pošav prema Vrpolu ima kraljevsko groblje i prićali su mi da su ih tu dostigli Turci i kralja i kraljicu, posjekli i da su im grobnice jedna pored druge .Tu ima više veliki kamena sa križom,sabljom i mjesecom ali bez natpisa .Podgrađe se danas zove Previja i u sklopu nje nalazi se uži lokalitet Čaršija neposreddno u srednjovjekovni turski put (zvani Drum) .U neposrednoj blizini ovog lokaliteta je i lokalitet Kučište što sve ukazuje da je oko ovog utvrđenja bilo i manje naselje.Selo je u prošlosti stradavalo od kuge .Na lok.Selište koje se nalazi u donjem dijelu sela nalazi se i danas aktivno katolićko groblje koje djelom pripada i G Pećinama i Rudoj .

U jednom djelu groblja gdje se niko ne sahranjuje kažu da su pokopani umrli od kuge .U samom groblju ,danas,nema stariji spomenoka .Iznad sela na Dđaferovici i na mjestu zvanom Do nalazili su se drveni križevi koji su štitili selo od nepogoda.Stanovništvo je starinaćko i u prošlosti se bavilo proizvodnjom drvenog čumura  ali to je vjerovatno uslovljavalo nepovoljno zemljište za zemljoradnju.Po popisu iz 1879.godine Donje Pećine su pripadale općini Grabova i imale susamo sedam kuća u kojima je živio 61 stanovniki to svi katolićke vjere .Po popisu iz 1910 .godine i dalje pripadaju općini Grabova ,a broj kuća se povećao za četiri i bilo ih je ukupno jedanaest u kojima je živjelo 102 stanovnika .Broj stanovništva je rastao pa su Donje Pećine prvi popis poslije oslobođenja 1948.godine dočekali sa 145 stanovnika ,da bi po popisu iz 1971 .godine imale 290 stanovnika i tako po naseljenosti našle se na samoj sredini naselja novotravnićke općine.(25 mjesto) .

                                                                                                                        Ruda

Selo se nalazi jugozapadno od općine,a po predanju dobila je naziv jer su se u prošlosti na podrućju ovog sela Rimljani kopali rudu.Selo granići sa Djakovićima ,Zenepićima ,Kovačićima ,Donjim i Gornjim Pećinama .Ima tri zaseoka koji su dobili imena po porodicama :Jurišići (zovu ih još Đire)Šošići (zovu ih još Šujani)i Čorići.Ovaj posljednji zaselak zovu još Sudolje .Nema znatniji izvora ,a na istoćnoj strani ima manji potoćić koji nema posebnog imena .Selo se nalazi ispod brda Mravinjac.U ovom selu kao i u dva susjedna (Gornje i Donje Pećine ) saćuvano je predanje da je ovo cjelo podrućje bilo naseljeno u rimsko doba i da su Rimljani ovdje kopali rudu.Zajednićko za sva tri ova sela je da o Rimljanima prićaju kao o zlim ljudima koji su kinjili i veoma oštro kažnjavali rudare ako oni nebi iskopali onoliko rude koliko su oni mislili da treba iskopati za jedan dan .Međutim,u ovom selu čuje se interesantno predanje ,vezano za eksploataciju rude u rimsko doba ,naime da je ruda kolima prenošena iz Vilenice ispod Djakovića i Rude u Kovačiće i da je ispod ovog sela bio podzemni prolaz u pravcu Bugojna .Sve ovo ukazuje da je ovo podrućje vjerovatno bilo naseljeno u rimsko doba i da su razlozi naseljavanja vezani upravo za eksploataciju rudnog bogatsva .I Hofer spominje Rudu i kaže :Ćetvrt sata prije Gornji pećina je seoce Ruda na prisojnoj strani brda sve do Pećina nahodi se gvozdena rudaća naročito u velikoj Peći.Ne spominje se u historiskim izvorima ,a niti ima nekakvih karakteristićni materjalni ostataka na osnovu kojih bi se bar donekle mogla pratiti historija i razvoj naselja .

Na osnovu ovo mlo usmene tradicije i materjalni ostataka da se zakljućiti da je selo postojalo i u tursko doba i da je tada stradalo od kuge .Po predanju na današnjoj njivi Tornjak nekada je bilo kužno groblje u koje su se iskljućivo kopala djeca dok su odrasli odnošeni i sahranjivani u današnjem katolićkom groblje koje se nalazi između Donji i Gornji Pećina i sela Rude.Kuga je inaće po predanju bila u obliku žene i pod ćijom kućom je pred zalaz sunca triput mahnula tu bi svi do jutra pomrli.Selo je bilo povezano prikljućnim putem sa starim kiriđiskim putem koji je išao iz Bugojna sa Iliđe u Travnik.Ovaj prikljućni put je išao sjeveroistoćnim djelom sela prolazeći iza zaseoka Sudolje na Poljane ,Zaleđenik,Orlovaću,Strikanicu i prešavši Slatku Vodu ukljućivao se na Kvocama u tzv.travanjski put.Ovaj put mogao se proći za sat i po i bio je iskljućivo pješaćki i konjski.Od spomenika kulture u selu interesantan je stambeni objekt Jukić Ante koji danas služi kao ostava.Kuća je jedna od najstariji u selui obzirom da je deficitiranost ovih objekata na podrućju  novotravnićke općine je i spominjemo.Uz ovu kuću nalazi se i divan koš.

Zanimljiv je i zvonik na drvenim stubovima.Zvono je salio majstor Milan Karić u Turbetu.Stanovništvo se u tursko doba bavilo proizvodnjom drvenog čumura.Na osnovu stanovništva iz 1879.godine Ruda pripada općini Grabova i imala je 10 kuća u kojima je živjelo 69stanovnika i to svi katolićke vjere .Treba napomenuti da su prošlosti u ovom selu živjeli i Muslimani što svjedoći i muslimansko groblje na lokalitetu Brižini.Groblje je gotovo uništeno i danas se vidi još samo jedan izvaljani nišan bez osobite vrijednosti.Bili su to neki Selimovići ,koji su, oćito iz popisa još prije dolaska Austro-Ugarske iselili iz Rude.Po popisu iz 1910.godine Ruda se povećala dvostruko,pa ima 21 kuću sa 137 stanovnika katolićke vjere.U okviru sela pominje se i zaselak Brezik.Prvi pslijeratni popis Ruda je doćekala sa 178 stanovnika .U svim poslijeratnim popisima broj stanovnika je rastao,tako da je 1971.godine imala 407 stanovnika i zauzimala 14 mjesto u općini.

                                        Srebrena misa Pave Jurisica na Sutici --Ruda--

                    Luce Ivka                                                                                   Lena Ramljak