Bučići (Balići Čehova)
Zupa Bucici . Zupa u ratu i poracu .
Selo se nalazi jugoistočno od Novog Travnika na obodu Travničkog polja i graniči sa Baličima, Čehovom, Rankovičima. Selo ima tri zaseoka: Husiči i Trzan i ovaj potonji i danas predstavlja centar sela. Prostire se ispod brada Imeri i Velika Ravan. Bogato je izvoria: Dobri dolac, Jasenjak, Vrnjas koji je izuzetno hladan ljeti, a zimi topliji, te Džajino vrelo.
Povjest ovog naselja možemo pratiti od srednjeg vijeka. Ispod sela Bučića u polju nalazi se na prostoru oko 200m2. današje Bučićko katoličko groblje. Po Mazliću na ovom groblju nalazilo se i nekoliko stećaka na njegovoj istočnoj strani. Danas ih nema, a do njih su po Mazaliču stajali veliki hrišćanski nišani, ali i on napominje da je od njih samo jedan sačuvan što tumači ili kao uspomenu na neku ličost ili zbog neke njegove "čudotvornosti". Ova preostala je izuzetno lijepa. Njezie dimenzije su: visina 1,57, najveća širina 0,70 a debljina 0,24 m. Na istočnoj strani ima malu polukuglu dok e sa zapadne strane ravna ploha- Ima i mala spupčenja sa strana. Po svom obliku i dekoraciji pripada ovaj spomenik najranijem turskom dobu i može se datirati u drugu polovinu 15.stoljećca.
Na omanjem uzvišenju u središtu groblja uz samu kapelicu nalazi se lijep nadgrobni spomenik Antona Tuzlančića. Dimezije spomenika su: 1,25 x 0,65 x 0,44 m. Na trokutastom dijelu nadgrobnika iznad teksta u sredini se nalaze riž iz čijeg dna sa obje strane idu dvije ruke (skrštene) do kojih su sa obje strane posude (čaše).
Tekst na spomeniku je interesantan pored ostalog i sa jezične strane. On glas:
Bogoljubni Redovnih
kripostnih
misnik i žarhi Rodoljub u Redu u
Viri i narodu vrle zaslužan. Sveobće
ljubljen i poštovan: Velečasni otac
Antun Tuzlančić
dan postavljenja Tila Svoga Očuha
Ovdi
Prominu Svit Ovaj na 25 veljače 1880.
U 68-oj godini dobrotvornog života svog.
Ispod teksta nalzi se ornamentali ukras i križ.Upravo sa zadnjeg župnikovanja uBučićima od 1.5.1871,do 19.5.1879. podignuta je škola u kojoj su nastavu držali franjevci.Od 1879.godškola je ukinuta,jer je austrougarska po svom dolasku u ove krajeve dokinula sve snovne konfesionalne škole.
Fra. Anto Tuzlančič rođen je u Docu 1812.godine. Dok je bio župnik u svom rodnom mjestu bi podignuta župska crkva. Njegovo ime u ono doba bilo je jedno od najugledniji u Bosni.Prijeteljeao je s biskupom Strossmayerom.Bio je nosilac za ono vrijeme dva visoka odlikovanja; reda Međedije od strane sultana ,te zlatnog križa s vijencem kojim ga je odlikovao Franj Josip. Spomenuo bih još nkoliko interesantni nazia koji ukauju na prošlost sela:to su lok-Stupovi-zatim Selište koje se nalazi na nekih 300 mjugozapadno od Mudrizovića kule,te iz novijeg vremena lok.-Križ- kod današnje kuće Nike Džambasa.
Ne zna se kako je selo obilo ime,ali se spominje vec u Defteru iz 1528/29 ,u okviru nahija lašva.Iz popisa u defteru vidi se da je u selu bilo 7 muslimanskih domačinstava i 3 neoženjena, zatim 11 kršćanskih kuća baštine 2,dim 1, a prihodi su izosili 1414 ački.Godine 1568.u Bučićima su evidentirano 37 muslimanski kuća sa baštinom neoženjeni 5 i 4 kršćanina,sve kuće sa baštinama,a da bi se do 1604. broj muslimanski kuća povećao na 48,a broj kršćanski smanjio na dvije.U opisu bosanskih spahija iz 1711. gpdine kpji su otišli u rat protiv Rusije spominje se i neki Mehmed Ćatib (pisar) bosanskog defterdara iz sela Bučića u kojem je imao zijamet koji mu je donosio prihod od 22150 akči. Krajem 18.stoljeća (1788) Bučići se nalaze u sklopu travničke nahije.Bučići se spominju u dva navrata u travničkim sindžilima. Oba pomena vezana su za popis ostavštine poslije umrlih Kovačević Ivana sina Matije 1836.godine i Stjepana sina Ivanovog iz 1873.godine. U selu su imali svoje posjede i begovske porodice Muderizovića i Alagića. U selu i danas postoje njihove kule koje su pretrpjele čitav niz izmjena. Muderizovići su doselili u Travnik iz Donjeg Vakufa gdje su se zvali Kurići. Odselili su negdje poćetkom prošlog stoljeća jednim djelom u Sarajevo,a drugim u Carigrad. Njihovi kmetovi u Bučićima bili su neki Davidovići.Članovi ove porodice bavili su se liječenjem iščašeni udova i lomova kostiju.Ova vještina i znanje prenešena je sa oca na sina .
Posebno interesantna ličnost iz ove porodice bio je neki Mijo Davidović koji je živio u ovome vijeku. On ni od jednog izljećenog pacijenta kome je namjestio i izljećio ruku ili nogu nije htio primiti novac ili poklon nego mu je ostavljao na dobru volju da dođe jedan dan na kopanje ili kosidbu. Inače je uvjek imao u hambarupo 30 tovara prohe koju je u slučaju nerodne godine ,ili stradanja usijeva dijelio susjedima i okolnim selima besplatno za sjeme.Kula Mederizovića u Bučićima bila je na dva kata sa izbačenim čardakom na gornjem katu.Temelji su joj bili kameni a katovi od drveta .Danas od ove kule sačuvan je u autentičnom obliku samo kameni podrum koji se sastoji od dvije prostorije izmedžu kojih su naknadno probijena vrata.Na podrumu je pet orginalnih prozora .Krov joj je bio na četiri vode od šindre .U osnovi kula je pravougaonik(dimenzije :10x12m) što je u BiH rjeđi slučaj ,jer je osnovica najčešće kvadrat. Kula u svako slučaju nije imala funkciju stambeno -odbrambenog karaktera,nego ishodne kuće ove bogate travničke porodice.Nažalost ,pretrpjela je više drastični izmjena tako da je izgubila spomenički značaj.
Alagići su dobili prezime po nekom Alagi,a ranije su se zvali Beganovići.Ovaj Alaga je bio komšija čuvenog travničkog nalbanta Mehmeda Ekića i sjedeči često kod njega u dućanu naučio je od njega potkivački zanat i osposobio se u liječenju nekih stočni bolesti.Kula njegove porodice koja se nalazi na vrhu sela Bučića takođe je imala istu sudbinu kao i Muderizovičevića. Pretrpjela je mnogobrojne izmjene i osim temelja sve ostalo je izmjenjeno u posljednji 50-tak godina kada su je Alagići prodali Jakici Sliškoviću.Od Jakice Sliškovića je otkupio Anto Marin koji i danas u njoj živi. Za razliku od Muderizovićeve kule ova je bila izgrađena ,isključivo od kamena .Kula je takođe imala dva sprata.Debljina zidova je bila 060m,a dimenzije su joj bile 6x7 m .Danas ima samo jedan sprat.Prozori su joj bili na poluluk i svi su prerađeni poslije drugog svjetskog rata.Alagići su u njoj živjeli isključivo ljeti tako da nazov kula moramo shvatiti uslovno,jer u principu bila je to samo ishodna kuća.Kada smo već kod stambene arhiktekture spomenimo da je najstarija kuća u Bučićima Mande Džaje na Imerima ali nažalost u ruševnom stanju.Pričali su mi da je kroz polje niže sela vodio i jedan stari put kraj bučićkog grablja i da je bio dio puta Bugojno-Travnik,pa je to tzv.>Henski put<.
U crkvenom pogledu Bučići su 1856.godine postali samostalna župa, a središte nove župe je bilou Balićima. Za patrona župe i župske crkve koja se nalazi u selu Balićima izabran je sv. Martin.Župska crkva i stan bili su u početku smješteniu rodnoj kući fra Marijana Šunjića koju on darova crkvi uz samo jedan uslov da se samostan u Gučoj Gori obaveže da će uzdržavati njegovu sestru Anu do konca njena života.Kada se zbog minijaturni dimenzija pokazala tjesnom u doba župnikovanja fra Stjepana Lučića-Jablanovića bila je izgrađena nova župna kuća 1866. god. Spomenimo uzgred da ima mišljenja da fra Stjepo Lučić -Jablanović spada među najbolje Franjevaćke slikare ,a osobito su mu uspjele slike Blažene Gospe i autoprtret rađen od slonove kosti.
U vrijeme župnokovanja frs Ante Tuzlančića u Bučićima je izgrađena crkva i prva škola na osnovu odluke Starješinstva Franjevačke provincije >Bosne Srebrene< donešene u Kraljevoj Sutjesci.Prvi učitelj u ovoj školi bio je kapelan fra Milo Ilijašević. Upravo činjenica da je ovako ranoza naše prilike nastala i radila ova škola može se objasniti da su mnogi Bučićani kretali dalje i kroz trgovinu.sticali imetak i ugled,naročito u Travniku. U Bučićima se rodio 7.1 1798.god biskup fra Marijan Šunjic. Početne je nauke svršio u Bosni,a zatim u Mađarskoj,Rimu i BolonjiIzmeđi svoje braće franjevaca naroćito se isticao u filozofiji i teologiji.Govorio je gotovo sve glavne evropske jezike,a turskim i perzijskim služio se kao maternjim.Napiso je i više djela a među ostalim istiće se <Život svetog Biskupa fra Augustina Miletića< .Podigao je samostan u Gučoj Gori.Kad je umro ,bečki nuncije je izjavio da je >bio jedan od prvih Biskupa katoličke crkve svog doba<.
Godine 1846.postao je provincijalom ,a god 1854 .bosanskim biskupom.Umro je 28.9.1860.u Beču .Troškom biskupa Strossmayera,tijelo mu je balzamovano i prenešeno u samostansku crkvu u Gučoj Gori.Iz popisa za 1879.godinu vidi se da su Bučići općina i da im pripadaju sela:Balići ,Budušići, Bugojčići,Čakići,Čehova Duboko,Priblovići,Rankoviči i Stojkovići.U Bučićima je tada bilo 28 kuća u kojima je živjelo 258 stanovnika (više su imali u bučićkoj općini od Bučića -Balići 281,Rankovići 176 i Čehova 170 stanovnika ).Po popisu iz 1910.god.vidi se da se broj kuća povečao za 4 i da ih je ukupno 32 ali s nešto manjim brojem stanovnika-153.S istim brojem kuća kao 1910, dočekali su Bučići prvi pslijeratni popis 1948.god ali sa znatno većim brojem žitelja 204,da bih po popisu iz 1971.u 82 domačinstva živjelo 452 stanovnika.
Naselja općine Novi Travnik Muhamed Kreševljaković
Sa proslave sv.Martina u Bucicima
Sa proslave sv.Martina u Bucicima
Bučići II dio
Dolaćka se zupa nakon odcjepljenja Ovčareva i Guće Gore i dalje ravnomjerno cijepala. U jednoj godini, 1856, nastale su dvije nove, samostalne župe na prostoru bivše, matićne. Tosu Bučići i Pećine. I ako daleko od puteva, Bučići ipak, zajedno sa susjednim selom Čehovom, vuku neprekidnu lozu svog postojanja još iz predturskog vermena. Ostalo je ovo naselje stoljećima na životu, možda upravo zahvaljujući teško pristupaćnom prilazu kroz sve to vrijeme. Tako je živjelo za sebe, izvan događaja, uvučeno u zabit šumovitih brda Gradine i Kuka. Južno od Rijeke Grlonice koja teće zelenim Bučićkim poljem i natapa ga, a tek prije tridesetak godina upoznala jedini grad na svojim obalama, Novi Travnik, koji se tada poćeo izgrađivati na prostoru sela Kasapovića.U 19 stoljeću poćeli su se Bučići i njihovi zaseoci približavati rijeci, spuštati u dolinu i povećavati se. Dolac je ipak ostao daleko od njih u ono sporo vrijeme. Bučići su tada imali svog sina, fra Marijana Šunjica, na najvišem položaju i dostojanstvu Crkve u Bosni, na biskupskom, i mogli su se nadati da će se uz njegovu pomoć ostvariti njihove želje za samostalnom župom. Fra Marijan je svoju rodnu kuću poklonijo Crkvi.,;ona je postala i prva župna crkva i prvi župni stan istovremeno.
Za obje ove svrhe pre uređivao je ovu kuću fra Stjepan Jablanovicćiz Doca, Od 1862. do 1866.Prva prava crkva podignuta je 1876.U isto vrijeme s gradnjom crkve podizao je graditelj fra Anto Tuzlančić i osnovnu školu, prvu u ovom kraju. Ni prva ni druga građevina nisu, međutim , imale duge budučnosti jer su bile građene bez čvrstine i siromašno. Tuzlančićeva škola bila je početkom 20. stoljeća pretvorena u drvarnicu a nastava se održavala u privatnoj, Baškaradovoj, kući, zvanoj kula. I crkva je gubila bitku s vremenom, bivala sve trošnija i neuglednija. Trpjela je i zbog nesuglasica samih župljana koji su koncem trideseti godina proslog stoljeća željeli sebi graditi novu crkvu, ali su se podvojili u željama oko njezine lokacije. Naselja blizu rijeke htjela su crkvu u svojoj sredini. Drugi su stanovnici bili više prvrženi tradiciji i htjeli su imati svoju crkvu i dalje na Šunjicevoj baštini.Nakon neugodnih trzavica rješenje se našlo u gradnji dviju crkava: jedne u Bučićima na starim temeljima i druge u Rankovićima. Toje bijo povod i za podjelu župe. Rankovići su postali samostalnom župom 1937, a Bučići, svedeni sada na samo pet sela, postali su sitna ladanjska župa, sa svega oko 700 župljana.
Tokom četeriju poratnih godina (1946-1950) bili su Bučići udovićka župa.Ostali su bez svog župnika nakon što je fra Emil Miličević bijo zatvoren. Kroz to vrijeme vjernicima je bijo na usluzi vlc. Jozo Matković,župnik Rankovića.Župna crkva je bila otvorena i “sve više gubila izgled dostojnog stana”.Na njezinim temeljima sagrađena je kasnije (1958) nova.Građena je”od veoma solidnog materijala i veoma dragovoljnih priloga župljana,redovničke obitelji samostana u Gučoj Gori….,i vjernika ćitavog travnićkog kraja”.Svakog mladog utorka od svibnja do listopada vlada u Bučićima nedeljno raspoloženje.Župa tada misli na svoju veliku dragocjenost,na Fra Franjin grob,gore na groblju Komardi.tada je okrenuta njemu,zajedno s putnicima koji se iz mnogi mesta bliže i dalje okolice skupljaju ovamo na molitvu za zdavlje i blagoslov.Najvredniji trenutak života fra Franje Zubića(Travnik,1822-Bučići,1871)bio je trenutak njegove smrti.Tada je ovaj redovnik-pokornik izašao iz okvira bezimenosti.Za života se nije domogao nikakvog visokog položaja ni u Crkvi ni u društvu,da bi mu se,nakon kakvi veliki djela,uspomena sačuvala za budučnost.Bio je kapelan i župnik u zabaćenim mjestima Krajine i Srednje Bosne.Upoznao je i nalićje turske prave u zatvoru u Travniku,kamo je dospio prav-zdrav 1852.za vrijeme kupljenja oružja od krsčana na zapovjed Omer-paše Latasa.Fra Franjo je imao dar lijećenja.Poznavao je trave i njihove tajne i ljekovite snage i otkrivao ih drugima.Radio je to s osjećajem vlastite sreće i zadovoljstva.Znao je da je sluga komu jeGospodar dao nešto od svog bogatstva da bi ga dalje djelio siromašnima.Za svoje lijećenje nije uzimao nikakvu nagradu ni mito.
Nije pravio zapise i nije pitao svoje bolesnike kako se zovu.Lijećio je i kćer travničkog kajmakana i zadnjeg gorstaka u Dobretićima.Lijećio je međutim manje travama,više buđenjem nade i pouzdanja u Boga pomoćnika.Tu je i nikla i otkrivala se i ona klica svetosti u njegovoj vlastitoj duši,te su,najprije njegovi najbliži, a kasnije i drugi,prilazili suzdržana koraka i sa strahopostovanjem ovom posredniku Božje snage”slaveći Boga koji je ljudima dao takvu moć”.Tako i danas osjećaju mnogi posjetitelji njegova groba,gore na Komardi iznad Bučića.Ovamo se nikad ne dolazi na izlet ili po kakvu uspomenu,nego ovdja,nad grobom jednog ćovjeka kojega i ne poznajemo s fotografija i po licu,tjeskobno tražimo bliže mogučnosti da se u molitvi okrenemo Bogu,Darovatelju zdravlja i da što sigurnije prekoraćimo razmak izmedju Njega i naši ljudskih ojađenosti”.Prigodom proslave stote obljetnice fra Franjine smrti(1971)sagradila je bučićka župa novu vjeronaučnu ućionicu i posvetila je fra Franji Zubiću.To je Fra Franjin dom.U drugoj polovici 20 stoljeća bučićka je župa ubrzano mjenjala svoju stambenu fizonomiju.Sve brže su se gradile nove kuće u dolini, a napuštala stara stanista u brdima.Tako je sve brže rasla i potreba gradnje nove župne crkve koja bi bila locirana u središtu župe.Najprije je otkupljena parcela ispod sela Čehove,ali je nakon najnovijeg rata ta ideja napuštena i crkva se poćela graditi uz cetu na mjestu stare skole.Gradnju nove crkve i župnog stana vodi zupnik fra Jozo Ančić,koji s mnogo truda i uz pomoć i svojih župljana i drugih dobroćinitelja ovaj pothvat privodi kraju.
Nova crkva u Bučićima
Balići
Selo Balći se nalazi istočno od centra općine i graniči sa Bučićima,Stojkovićima i Nević poljem. Ima četiri zaseoka:Čarići,Komardu.Gornji Balići,koje u najnovije vrijeme zovu Abesinija I Donji Balići. Postoji predanje da se selo prije zvalo Neretljaci i da su prvi doseljenici bili iz Hercegovine i po nekim indicijama ovo predanje nije daleko od istine.Po Mati Džaji Balići su dobili ime od rijeći >balija< navodeći da su tu ranije živjeli Muslimani i da na njih podsjeća jos samo zapušteno tursko groblje. Ima tri izvora :Kula,Brizanac I Balićku vodu.Prvi je dobio ime po nekoj kuli koja se nalazila u neposrednoj blizini izvora, dok se za Brizanac prića da je ljekovit i da pomaže kod bolesti grla .Balićki potok je jedina tekućina koja protiće kroz selo. Nalazi se ispod tri brda :Kuk,Gradina (iznad zaseoka Čarića) i Grad .Dok je jasno porijeklo prvog imena brda dotle nazivi poslednja dva pokazuju da je ovo podrućje bilo naseljeno i u dalekoj proslosti. Nažalost nisu saćuvani nikakvi ostaci koji bi nam pobliže ukazivali na izgled i život na ovim mjestima .Ispod Gradine ima jedna ledina ,preko koje ide put, a vjerovatno je išao i u dalekoj prošlosti. Zove se Stražvica,što ukazuje da je tu nekoć bila isturena straža koja je zaprećavala ulaz neželjenom došljaku.Na Gradini je bio ranije i izvor što je u davnoj prošlosti bio jedan od važniji uslova za žilavu i dugotrajnu obranu od neprijatelja
U tursko doba postojale su i dvije kule,veća je bila ona za koju smo spomenuli i po kojoj se zove jedan izvor u selu,dok je druga bila na mjestu gdje je danas kuća Franje Kolara.U zaseoku Gornji Balići nalazi se lokalitet Selište i vjerovatno tu treba tražiti poćetak novog naselja .Donji Balići su najmlađi zaseok a nastao je tek iza oslobođenja .Na lokalitetu Raskršće (u Donjim Balićima) pored puta nalazi se križ koji je tu postavljen 1929.godine ,a podignut je nekom Mlakić Markanu koji je na tom mjestu poginuo.Preko puta ovog lokaliteta nalazilo se veliko muslimansko geoblje na povrsini od 3500 m .To je ono (zapušteno )groblje koje spominje Džaja i koje je uništeno 1959.godine kada je na njemu podignuta današnja osmogodišnja škola.Veliki broj nišana je ugrađen u školu kao građevinski material.Ovo selo nalazilo se na pravcu jednog starog puta koji se zvao >čarsija <koji je vodio od Bugojčića na lokalitet Mašeta i tu se račvao u dva pravca :jedan je išao na Veliku ili Bučićku ravan ,a drugi na Gornje Baliće .Kroz Baliće je prolazio i tzv. Henski put.Vjerovatno su se ova dva puta spajala u Gornjim Balićima gje se na imanju porodice Palavra nalazi lokalitet Carina .Jeli ovo bio dio neke znaćajne saobraćajne arterije ne bi se sa sigurnosču moglo tvrditi ,ali je poznato da je samo na takvim putevima bila organizovana carinska služba .Katolicčko groblje na Komardi je relativno noviji spomenik,jer od stariji memorijalnih spomenika u njemu je saćuvano izuzetno malo.Mora se spomenuti i kapela sa zvonikom visokim 8 metara .Unutrašnjost kapele je sasvim jednostavna.Gradnja kapele i zvonika započela je 1928.god.a čitav kompleks se nalazi ispod brda Gradina.U groblju se nalaze i posmrtni ostaci ujaka fra Franje Zubića .To je tzv.>Fra Franjin grob< .Fra Franjo Zubić je rođen 1822.god u Travniku u Ciganskoj mahali.Vjerovatno je potomak bosanske plemićke porodice Zubića.Školovan je u franjevačkom samostanu Fojnica .Završio je studije filozofije i teologije,a svoje redovničke dužnosti obavljao je u Sokolinama ,Ivanjskoj,Bosanskoj Gradisci,Docu,Dobertićima,Gučoj Gori i na kraju u Bučićima gdje je u 49.godzivota umro.
Jedan put na tzv. >mladi utorak< dolaze ovamo bolesnici iz svih krajeva Bosne i svih vjera da hodočasteći njegov grob nađu lijeka svojoj bolesti.Oni na koljenima obilaze >Fra Franjin grob<.Na grobu se nalazi spomenik kojeg je izradio akademski slikar Ivan Ekert iz Travnika .Spomenik je postavljen 22.07 1928,a koštao je u ono vrijeme 100.000 dinara .Bista ne lići na Franju,jer je rađena po prićanju onih koji su ga poznavali.Groblje je i danas aktivno i nalazi se u dosta dobrom stanju .Ovaj memorijalni spomenik obzirom na posjećivanje groba Fra Franje Zubica za ozdravljenje dobio je pomalo mistićnu auerolu premda u svojoj biti ima etnografski znaćaj.
Prema sacuvanoj agrarnoj toponomastici može se zakljućiti da je ovdje u periodu srednjovjekovne bosanske države bilo vlasteoske zemlje koja se obrađivala rabotom ili kulukom. To potvrđuju lokaliteti Zgon i Stup koji se nalaze u današnjim Donjim Balićima .Stanovnistvo je doseljenićko,a po popisi iz 1880.god u Balićima je bilo 38 kuća koje je nastanjivalo 281 žitelja i to svi katolićke vjere.Ovaj podatak potvđuje činjenicu da je pomenuto muslimansko groblje bilo izuzetno staro.Po popisu iz 1910.godine vidi se da se broj kuća povećao na 54. a u njima je živjelo 349.stanovnika .Iza oslobođenja 1948.god u 88 kuća živjelo je 534 stanovnika da bi po popisu iz 1971.god u 175 domaćinstava živjelo cak 888 stanovnika.
Čehova
Čehova se nalazi također na obodu Travničkog polja između Rankovića,Stojkovića i Bučića i udaljena je od centra općine 8 km.Selo je formirano po dužini i jako je razvućeno.Ima dva zaseoka: Gornja i Donja Čehova .Ranije su Donju Čehovu zvali Potok,pa i danas kad se kaže >>u Potoku<< misli se na Donju Čehovu.Nema nikakvog predanja kako je selo dobilo ime ,ali je kao i Bučići veoma staro .Nalazimo ga u defteru iz 1528/29.u okviru nahije Lašva.Iz popisa u desteru vidi se da je u selu bilo 7 Muslimanski kuća 8 akči,dakle nešto manji nego u Bučićima (1414).Već u defteru iz 1604.god dobijamo novu sliku o selu.Selo se uvećalo i broji 55 kuća ,a svi stanovnici sela su Muslimani .Očito da proces islamizacije je tek završen ,što se vidi i po tome što su imena svih stanovnika muslimanska ,dok su imena njihovi očeva nemuslimanska (na primjer Alija sin Tomaša itd)U selu jedan dio stanovnika su akidžije (jurišna konjica koja je vršila upade u neprijateljske zemlje )
Selo se nalazi ispod brda Kuk na kojem su u prošlosti jednom sedmićno održavali misu.Bogato je vodom i ima više izvora :Studenac (poznat po izuzetno hladnoj vodi i kao jako pitak)Tiovac,Lončarevo vrelo ,Maričina voda (ranije se zvalo Osmanovićeva voda ),Vodena glava i i vrelo Hena (oko izvora Hene po narodnom predanju vile su se >>prikazivale<< a slušalo se i da pjevaju:
>>ne pij vode pogledom(potrbuške) i ne bij konja podvodom
Vrlo se često po Bosni mogu ćuti ovi stihovi koje narod uvjek pripisuje vilama.U selu ima još jedan izvor zvani Zaje,na granici između Bučića i Čehove i po narodnom predanjuna devet lakata od izvora ali nezna se na koju stanu ima zakopano blago (zlatnici).Ovaj lok.zovu Zlatarina.Kroz selo su prolazila i dva stara puta jedan iznad sela i drugi kroz Donju Čehovu.Put iznad sela zovu Čaršija .Ovaj put išao je od OPare preko Dubokog na Krajkovaću (danas livade)pored Debele Meje(Debela Meja je kosa sa desne strane puta ,a sa lijeve strane lokalitet se naziva Mašeta,što ukazuje da su tu nekada bili stečci)na Ledinke .Sa Ledinika put se račvao na Veliku ili Bučićku Ravan i na Baliće (današnji zaselak Abesinija ).Po pričanju Palavre Nike ovaj put se zove Čaršija jer je nekad na Ledencima bilo naselje ,a od stariji je slušao da su se tu opažali ostaci zidova od naselja .Danas se lokalitet nalazi u šumi i prilikom pregleda lokaliteta zbog guste vegetacije nisam mogao pronaći nikakve ostatke .Ovaj put još zovu i Veliki drum za razliku od Malog druma koji u stvari predstavlja prikljućak na Veliki drum iz pravca Bugojčića .Put je očito srednjovjekovni,ali je intezivno korišten i u turskom periodu.
Kroz Donju Čehovu vodio je Henski put (ime dobio jer je prolazi kraj izvora Hene).Spajao je Rankoviće i Gladnik,odeći kroz Donju Čehovu,Bučiće ,Baliće i niz Zgonove ,pored Jezera u Podgrad i odatle na Gladnik i Bilu.Ovo je bio karavanski put ,a danas se sačuvao samo dio puta od Hene do Bavrkini kuća (u dužini ca 200 metara )Ovaj put na jugozapad vodio sve do Bugojna dok je na sjeveroistok vodio do Mošunja .Ovo je sigurno dionica puta Bistua Nova (Bugojno)Stanecli u kojoj opširnije govori Dr.Ivo Bojanovski.Doduše on ne govori detaljnije o ovondjelu puta kroz Čehovu,iako je imao puno razloga za to .Naime ,u Čehovi na lok.Torine bliz užeg lokaliteta Hanište,prije nekoliko godina Matuka Zvonko ravnajući jedan brežuljak iskopao je više ostataka neke građevine .Dva fragmenta od kojih je jedan sa tipićnim rimskim profilacijama i danas su prislonjeni uz Zvonkinu štalu neposredno uz put za Gornju Čehovu.Visina nađenog fragmenta sa profilacijama je 1,08m širina 0,60m,a debljina 0,20m.Ovakvih fragmenata Matuka Zvonko je iskopao šest komada od koji su po njegovomtvrđenju dva bila sa tekstom,ali su nepažnjom uništeni.Vjerovatno bi vrijedilo izvršiti bar ispitivaćke radove na samom lokalitetu,jer sigurno je da lokalitet nije potpuno uništen.U Čehovi je nekada postojala neka stara kula na imanju Palavra Nikole.
Ne zna se ko joj je bio vlasnik,ali i danas kad se dublje zakopa ,nailazi se na tragove zidova od sedre i muljike materjala kojeg u Čehovi nema ,niti su se ikada gradile građevine od njih .Jedan dio tog materjala je uzidan u kuću u kojoj danas stanuje Palavra Nikola .Bio je i jedaninteresantan nadgrobni spomenik visine 1.20x0.50m.sa uklesanim križom u Donjoj Čehovi na njivi zvanoj Čelikovac. Uništen je između dva rata,a u njegovoj blizini neki Kojić Ilija našao je mamuzu.Treba da je u selu bilo i muslimansko groblje koje je uništeno prilikom izgradnje pruge Bila-Sebešić.Po popisu iz 1879.godine Čehova je pripadala općini Bučići i imalaje 25 kuća u kojima je živjelo 170 stanovnika ,od kojih 146 katolika i 24 Muslimana ,dok se u popisu iz 1910.godine Čehova ne spominje.U poslijeratnom popisu Čehova je imala 42 domaćinstva u kojima je živjelo 218 stanovnika da bi po popisu iz 1971.godine Čehova imala 410 stanovnika .
